David Bowie slučajno je kroz prozor studija ugledao zaljubljeni par. Tek desetljećima poslije otkrio je njihov identitet i zašto ga je toliko dugo skrivao.
Jednog poslijepodneva u srpnju 1977. godine Bowie je kroz prozor studija pogledao prema Berlinskom zidu i ugledao muškarca i ženu kako se ljube. Taj prizor postao je ključ za tekst pjesme čija je glazbena podloga već postojala. Godinama je Bowie govorio samo o "ljubavnicima kraj Zida", no nije otkrio njihov identitet. Tek mnogo poslije priznao je da je muškarac kojeg je vidio bio njegov producent Tony Visconti, a žena njemačka pjevačica Antonia Maass. Problem zbog kojeg je Bowie dugo čuvao tajnu bio je jednostavan, Visconti je tada bio oženjen.
- Uvijek sam govorio da je ideju za "Heroes" potaknuo par ljubavnika kraj Zida - prisjetio se Bowie u razgovoru za Classic Rock 2015. godine, a zatim otkrio da su to zapravo bili Visconti i njegova njemačka djevojka. Bowie je njihov odnos opisao kao vrlo dirljiv jer je mogao vidjeti koliko je njegov producent zaljubljen. Upravo je ta veza, rekao je, na određeni način pokrenula nastanak pjesme.
Zanimljivo je da ljubavnici kraj Berlinskog zida nisu bili početak nastanka "Heroes". Osnovna glazbena podloga već je bila snimljena tijekom prethodnih tjedana. Bowie i Brian Eno radili su na pjesmi, dok je Visconti bio za tonskim pultom. Takav način rada bio je karakterističan za Bowiejevo takozvano berlinsko razdoblje. Umjesto da najprije napiše tekst i melodiju, Bowie je s glazbenicima stvarao slojeve zvuka, atmosferu i strukturu pjesme, a tek bi nakon toga pokušavao otkriti kakvu priču ta glazba zapravo traži.
Važnu ulogu u tom procesu imao je Brian Eno i njegove poznate kartice "Oblique Strategies", zbirka kratkih, ponekad zagonetnih uputa namijenjenih razbijanju kreativnih navika. Bowie je na sličan način namjerno ograničavao vlastite mogućnosti.
- Možda bih napisao pet ili šest akorda, a onda bih se disciplinirao da napišem nešto koristeći samo tih pet ili šest akorda - objasnio je Bowie za Classic Rock. Na neki je način i sam život u tadašnjem Zapadnom Berlinu predstavljao golemu "oblique strategy". Bowie je svjesno otišao u grad podijeljen Zidom te se udaljavao od načina života koji ga je prethodnih godina gotovo uništio. Privlačilo ga je okruženje koje mu je nametalo ograničenja i prisiljavalo ga da ponovno pronađe kreativnu disciplinu. Govorio je da se mora dovesti u određene emocionalno, mentalno ili fizički opasne situacije kako bi mogao stvarati ono što smatra vrijednim. Berlin mu je upravo to omogućavao.
Bowie je ograničenu akordsku strukturu donio svojim glazbenicima, a oni su je pretvorili u približno osam minuta dugu glazbenu vožnju koja postupno raste prema gotovo trijumfalnom vrhuncu. Temeljni riff povezuje se s gitaristom Carlosom Alomarom, dok su basist George Murray i bubnjar Dennis Davis stvorili neumoljiv puls skladbe. Bowie je poslije naglašavao kako s tako dobrim glazbenicima same note nisu predstavljale problem. Mnogo važniji bio je osjećaj koji će izvedba proizvesti.
- S tako sjajnim glazbenicima note nikada nisu bile upitne. "Osjećaj" smo smatrali prioritetom - govorio je Bowie.
Eno je glazbu već u ranoj fazi doživljavao kao grandioznu i herojsku. Sama riječ "heroes" bila mu je, prema njegovu kasnijem prisjećanju, u mislima još prije završetka pjesme. Nakon snimanja osnovne podloge dodao je karakteristične atmosferske zvukove koristeći EMS Synthi, mali sintesajzer smješten u svojevrsnom kovčegu. A onda je stigao Robert Fripp.
Vođa King Crimsona pjesmi je dao jedan od njezinih najprepoznatljivijih elemenata. Njegova gitara nije funkcionirala poput konvencionalne rock-solo dionice. Umjesto toga, Fripp je stvarao dugačke, pjevne tonove povratne sprege koji lebde iznad ostatka benda.
Kako bi pronašao mjesta na kojima gitara i pojačalo stvaraju određene tonove povratne sprege, Fripp je ljepljivom trakom označavao položaje na podu studija. Pomicanjem između tih točaka mogao je kontrolirati tonove koje proizvodi feedback. Za gitarista poznatog po tome što često svira sjedeći, jedna od njegovih najslavnijih snimljenih izvedbi tako je nastala upravo zahvaljujući kretanju po prostoriji.
Glazbena podloga bila je završena, ali Bowie još nije imao priču. Tjednima je snimka čekala tekst. Zbog Frippove gotovo neprekidne gitarske dionice poslije su se pojavljivale priče da je "Heroes" možda izvorno zamišljena kao instrumentalna skladba. Bowie je tvrdio drukčije. Čekao je trenutak u kojem će shvatiti o čemu pjesma treba govoriti. A onda je pogledao kroz prozor.
Poljubac Tonyja Viscontija i Antonije Maass dao je Bowieju emocionalnu jezgru koja mu je nedostajala. U gradu u kojem je golemi zid predstavljao političku, fizičku i ljudsku podjelu, dvoje ljudi pronašlo je vlastiti trenutak intimnosti. Iz tog je prizora Bowie izgradio priču veću od stvarnog događaja. "Heroes" je postala pjesma o dvoje ljudi koji barem nakratko vjeruju da mogu pobijediti okolnosti koje ih okružuju.
U tekst je unio i neobične, gotovo nadrealističke slike, uključujući poznati motiv dupina. Takvi neočekivani spojevi bili su povezani i s Bowiejevim zanimanjem za metodu "cut-up", koju je popularizirao pisac William S. Burroughs. Bowie bi uzimao dijelove tekstova, preslagivao ih i iz slučajnih kombinacija izvlačio nove slike i ideje.
- Koristit ću tu ideju kako bih izazvao novi niz slika ili novi način gledanja na neku temu - objasnio je Bowie govoreći o svojoj metodi pisanja. S vremenom je istu tehniku počeo primjenjivati i uz pomoć računala, ubacujući tekst u programe koji su ga automatski rezali i preslagivali. Ono što je nekada radio fizičkim rezanjem papira pretvorilo se tako u digitalni kreativni alat.
Kada je „Heroes“ objavljena kao singl u rujnu 1977., reakcija publike nije odgovarala statusu koji će pjesma poslije steći. U Velikoj Britaniji dosegnula je 24. mjesto, dok u SAD-u nije ušla na glavnu ljestvicu singlova. No pjesma nije nestala.
Naprotiv, tijekom sljedećih desetljeća postala je jedna od Bowiejevih ključnih skladbi, uz pjesme "Space Oddity" i "Changes". Njezina snaga posebno je dolazila do izražaja na koncertima, a nijedna izvedba Bowieju nije značila koliko ona održana u Berlinu deset godina nakon nastanka pjesme. Godine 1987. nastupio je na koncertu u blizini Reichstaga, nedaleko od mjesta na kojem je "Heroes" nastala. Pozornica je bila postavljena tako da se Berlinski zid nalazio neposredno iza nje. Bowie i organizatori znali su da bi se glazba mogla čuti i u Istočnom Berlinu, ali nisu očekivali razmjere onoga što će se dogoditi. Tisuće ljudi okupile su se s druge strane Zida.
- Bilo je to poput dvostrukog koncerta, a Zid je bio granica. Čuli smo ih kako navijaju i pjevaju s druge strane - prisjetio se Bowie. Za Bowieja je iskustvo bilo toliko snažno da je tijekom nastupa plakao. Pjesma nastala iz slike dvoje ljudi kraj Zida sada se izvodila pred publikom koju je upravo taj Zid fizički dijelio.
- Kad smo izveli "Heroes", stvarno je zvučala poput himne, gotovo poput molitve - rekao je Bowie nakon koncerta.
Još jedan poseban trenutak dogodio se 2002. godine, kada se Bowie ponovno vratio u Berlin i izveo "Heroes" u dvorani Max-Schmeling-Halle. Ovoga puta Zida više nije bilo. Bowie je procijenio da je velik dio publike potjecao iz nekadašnjeg Istočnog Berlina. Pred njim su sada stajali ljudi koji su 1987. možda bili upravo među onima koji su njegov koncert mogli samo slušati s druge strane granice.
- Sada sam bio licem u lice s ljudima kojima sam pjevao svih onih godina prije. I svi smo je pjevali zajedno - prisjetio se.
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
