Iskri Jirsak prva veća TV uloga bila je u seriji 'Najbolje godine' na Novoj TV, u kojoj je utjelovila konjušaricu Martu
U predstavi 'Bog masakra' sve počinje kao pristojan razgovor dva roditeljska para, a onda se stvari potpuno otmu kontroli. Što vas je prvo privuklo tom tekstu?
Za tekst 'Bog masakra' saznala sam još u danima studija, susrela se s njim gledajući izvedbu teatra Rugantino i kroz genijalni film Polanskog 'Carnage'. U sjećanju mi je ostao kao zanimljiv i glumcu naklonjen tekst koji bi bilo zanimljivo istraživati i raditi. Dunja Fajdić i kazalište Knap pozvali su me, na moje veliko zadovoljstvo, da se upustim i prepustim tom istraživanju.
Koga igrate u predstavi i kako biste opisali svoj lik nekome tko još ništa ne zna o radnji?
Annette je lik koji u komadu prolazi kroz potpunu transformaciju - od uglađene, fine i pristojne građanke do duboko ogorčene i fizički destruktivne žene. Kao i kod drugih lica u ovoj drami, kada maske padnu potaknute frustracijom i nemoći, Annette pokazuje svoje potisnuto drugo lice. Recimo to ovako; svatko tko ima iskustva u potiskivanju svojih emocija, prepoznat će Annette i vjerujem barem nakratko, suosjećati s njom.
Yasmina Reza kroz humor pokazuje koliko se brzo može raspasti privid pristojnosti. Koliko ste se tijekom rada na predstavi sami prepoznali u nekim situacijama ili reakcijama likova?
Prepoznala sam se, na neki veći ili manji način u svakom liku. Ljepota u pisanju Yasmine Reze upravo je u tome. Likovi se, sa svojim manama i vrlinama, odmiču od plošnosti, a primiču nama - da ih razumijemo ili osudimo, ali sigurno osjetimo kao ljudska bića.
Koliko je teško igrati komediju u kojoj humor nastaje iz sukoba, frustracija i loše komunikacije, a da likovi pritom ne postanu karikature?
U komediji kao i u drugim kazališnim vrstama, tajming i tekst tvore kombinaciju koja u pravilnim omjerima može biti dobitna, ali i obrnuto. Kad imaš ovakav tekst, divno je pratiti partituru koja je zadana jer se onda i tajming (za određene situacije unutar komada, za pauzu, za intenzitet nekog trenutka) događa iz likova i iz situacije.
Moguće je otići s takvim licima u karikature, no dovoljno je, (za primjer) zamisliti vlastite obiteljske ručkove u vrijeme blagdana i koliko su određeni odnosi i situacije u osobnom kućanstvu sulude, pune frustracija i loše komunikacije, a opet iskrene i životne, ponekad i humorne. Ljepota ovoga komada leži upravo u tome, u jednostavnosti i kompliciranosti međuljudskih odnosa.
Na sceni ste s Dunjom Fajdić, Markom Hergešićem i Dinom Rogićem.
S Dunjom i Markom se znam godinama i već smo radili zajedno, Dinu sam sad upoznala i odlično se uklopio. Svi smo radnici (Marko bi rekao da on nije, ali samo je skroman) i stalo nam je napraviti što bolji finalni proizvod, tako da je energija bila super i podržavajuća. Bilo je momenata smijeha kada bi se netko 'zalaufao' i držao energiju, a istovremeno zaboravio tekst, pa su svakakve rečenice i biseri znali ispadati. Isto tako znali smo se smijati kad bi osjetili da određena scena funkcionira i da je toliko suptilno suluda, da nama bježi smijeh što se naravno nadamo da će i publici.
Iza vas je mnogo kazališnih, televizijskih i filmskih uloga. Što vam kazalište danas daje što vam kamera ne može dati?
Prisutnost publike i vraćanje tekstu i liku pri svakoj izvedbi, osjećaj da će sve proći kako treba i da će publika uživati ali i znanje da možda i neće, nemogućnost trenutnog ispravljanja; sve to čini razliku između tebe na sceni i tebe ispred kamere. Druga su to znanja i alati koje koristiš kao glumac. Meni je uživancija i gušt i jedno i drugo.
Publika vas pamti iz serija poput 'Najboljih godina', 'Tajni' i 'Crno-bijelog svijeta'. Dogodi li vam se još da vas ljudi zaustave upravo zbog neke od tih starijih uloga?
Trenutno su me više zaustavljali zbog serije 'U dobru i zlu' u kojoj sam glumila med. sestru Vesnu. No 'Najbolje godine' ostale su ljudima negdje u dragom sjećanju, pa ovisno koliko se i kada serija reprizira, periodično me i ljudi zaustavljaju ili pozdravljaju.
Vaša prva veća TV uloga bila je Marta u 'Najboljim godinama'. Kako danas gledate na sebe iz tog razdoblja i koliko ste se kao glumica od tad promijenili?
Marta mi je bila jako dragi lik. Tada sam na nju gledala kao na prkosniju i hrabriju verziju sebe, iako ponekad razmaženiju. Danas i na Martu i na sebe u tim godinama gledam sa dragošću, ali i vizurom starije sestre koja uz uzdah klima glavom naivnosti, mladosti i tvrdoglavosti svoje mlađe sestre. No i dalje smo si dobre.
Igrali ste vrlo različite likove. Postoji li neki tip uloge koji vam posebno leži ili vas više privlače likovi koji su vam privatno potpuno strani?
Privlače me svi likovi. Igrala sam lica dobrica i zlobnica, tragičnih lica i komičnih zbunjola. Kod nekih likova kopaš dublje u sebi, istražuješ sličnosti i razlike, opravdanja i osude dok se raspadaš i sastavljaš. To na samosvjestan način zna i može biti terapeutski. S druge strane ponekad te sama igra s partnerom, humor ili naučene, a ne previše dubiozno ispitane replike dovedu do željenog rezultata. Kroz iskustvo se uči kada je potrebno jedno, a kada više ovo drugo. Na glumce gledam kao na istraživače svjesnog i nesvjesnog, zbog toga mi svaki lik privlači pažnju i zanimaciju, bio meni osobno blizak ili stran.
Za predstavu 'Sutra (ni)je novi dan' osvojili ste nagrade za najbolju glumicu na festivalima u Mostaru i Banjoj Luci, a za uloge u 'ThisCastingu' i 'Potopu' dobili ste i Nagradu hrvatskog glumišta za mladu glumicu. Koliko vam danas znače takva priznanja?
Nagrade je uvijek lijepo dobiti, s jedne strane šalju ti informaciju da ono što radiš ima smisla i da ideš u nekom dobrom smjeru. Misliš prepoznato je što si ostvario ili barem pokušao ostvariti. A s druge strane zna hraniti ego i napuhavati ga do ružnih razina. Znala sam osjetiti i jedno i drugo, nekako kroz život shvatila sam da je njegovanje ovog prvog dugoročnije i zdravije za vlastiti razvoj i osobnost. Time i za daljnji rad. Opijenost sobom bude upravo samo to, opijenost. No dobro, da ne dramim, ne kažem da ni ja nisam ponekad za koju čašicu! Živjeli!
Jeste li tijekom karijere imali ulogu koju vam je bilo posebno teško ostaviti nakon što biste sišli sa scene?
Znalo je biti takvih uloga da. U takvim trenucima za mene je uvijek bilo pustiti emociju da isteče. Isplakati se do kraja ako mi se plače ili smijati se na sav glas ako osjećam potrebu. Osjećaji koji u tebi probude fizičku reakciju smatram da je bitno proživjeti do kraja, pa se onda smiriti. Čudno je to za objasniti. Snimam knjige za slijepe i slabovidne, pa mi ponekad nakon nekog termina u kojem sam čitala potresno poglavlje ili emotivno, treba vremena da 'dođem k sebi'. Da, recimo, tuga koja nije moja izađe van i ne utječe na mene. Lica koja igram ipak uvijek pokušam razumjeti i sačuvati, a onda ih pustiti.
Nakon toliko godina rada, imate li još uvijek tremu prije premijere i postoji li nešto što još niste igrali, a posebno biste voljeli?
Trema pred premijeru je poseban adrenalin, ali isto tako bude i trema prije izvedbe neke predstave koju dugo nisam igrala. Trema, naša slatko gorka suputnica. Znala mi je pomagati, a i odmagati. Većinom je za mene trema samo uzbuđenje prije skoka. Kad skočiš, već je gotovo, događa se nešto drugo, krenuo je skok i mjesto na koje skačeš. Ali ti trenuci prije skoka, poznati su svakom ljudskom biću i svatko se s tim nosi na drugačiji način. Mi smo u našem poslu, zbog kontinuiranog 'skakanja' malo pripravniji na tremu, ali skoro nikad imuni. Što se tiče uloga koje bi igrala, nema baš konkretnog odgovora. Želim istraživati i prvenstveno pokušavati. I skakati, naravno.
Postoji li danas netko s kim dijelite sve uspone i stresove koje nosi ovaj posao?
Divno ste napisali, uspone i stresove, a ne uspone i padove. Iako padova ima. Proizlaze iz ove ili one nemogućnosti. Nemogućnost ostvarivanja onog što si iskreirao, nesigurnost u sebe i u posao koji radiš, pa onda financijski roller coaster koji je poznat svim slobodnim umjetnicima... S druge strane usponi su slatki; ostvarenja, sreća i zadovoljstvo publike, vjera u sebe i svoja postignuća...
Meni je sve to teško izvedivo, i jedno i drugo, bez podrške mog dečka Leona i moje i njegove obitelji, bez njihovog 'navijanja', ljubavi i vjere u mene što god se dogodilo-uspon ili pad. Kao i mojih prijatelja, prisutnih zujavaca u mojem životu, kroz čiju podršku zujim i ja samopouzdanjem. Stresovi, usponi i padovi dođu i prođu. Treba ih pustiti da odrade svoje i onda dalje uživati u vožnji.
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
