Legendarni pjevač pokopan je na rođendan Torcide, a navijači Hajduka oprostili su se od njega dirljivom porukom.
Cocina glazbena priča započela je još u djetinjstvu. Već s 13 godina upisao je glazbenu školu, gdje je učio svirati klarinet, no ubrzo je otkrio da je upravo pjevanje njegov pravi poziv. Posebno ga je privlačila tradicionalna dalmatinska glazba, pa se sa samo 15 godina pridružio vokalnom kvintetu Mali kanti, u kojem je pjevao kao tenor.
Važan trenutak u njegovoj karijeri dogodio se 1972. godine, kada je započeo suradnju s klapom Trogir. Upravo je kroz klapsko pjevanje izgradio svoj prepoznatljiv glazbeni izričaj i razvio se u iznimnog tenora solista. Tijekom tog razdoblja surađivao je s brojnim uglednim glazbenicima, među kojima su bili Ljubo Stipišić, Eduard Tudor i Silvije Bombardelli.
Svoje glazbeno obrazovanje nastavio je u Splitu, gdje je krajem osamdesetih završio solo pjevanje u Glazbenoj školi Josipa Hatzea. Od 1983. godine bio je član profesionalnog mješovitog zbora Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, a istodobno je nastavio njegovati klapsku pjesmu.
Nakon godina provedenih u klapskom i zborskom pjevanju, Coce je 1991. godine odlučio krenuti samostalnim glazbenim putem. U vrijeme Domovinskog rata sudjelovao je na brojnim humanitarnim koncertima diljem Hrvatske i izvan nje, pokazujući da glazba za njega nije bila samo profesija, nego i način povezivanja s ljudima.
Nakon rata započeo je uspješnu suradnju s Nenom Ninčevićem i Joškom Banovom, koja je dodatno obilježila njegovu karijeru i donijela mu veliku popularnost.
Prvi studijski album, "Mirno spavaj, ružo moja", objavio je 1993. godine. Iste je godine ostvario značajan uspjeh na Splitskom festivalu, gdje je pjesmom "Sićaš li se, Lungomare" osvojio Grand Prix.
Već sljedeće godine nastupio je na Dori, a tijekom karijere osvojio je i prestižnu glazbenu nagradu Porin. Uslijedili su brojni festivalski nastupi, koncerti i suradnje s poznatim glazbenicima, čime je dodatno učvrstio status jednog od najomiljenijih hrvatskih zabavnih pjevača.
Teško je zamisliti dalmatinsku feštu bez barem jedne pjesme Vinka Coce. Njegove izvedbe obilježene snažnim emocijama i prepoznatljivim mediteranskim zvukom postale su dio glazbene baštine Dalmacije.
"Ribari", "Vilo moja", "More li", "Dalmacijo, sve ti cvitalo" i "Kada umren umotan u bilo" samo su neki od hitova koji se i danas rado slušaju i pjevaju.
Posebnu povezanost Coce je imao i s Hajdukom, čiji je bio veliki navijač. Njegova ljubav prema splitskom klubu bila je dobro poznata, a među pripadnicima Torcide uživao je veliko poštovanje.
Koliko je značio navijačima pokazalo se i nakon njegove smrti. Na posljednjem ispraćaju oprostili su se od njega emotivnom porukom ispisanom na transparentu: "Glas tvoj nikad umrit neće".
Te su riječi ostale jedan od najupečatljivijih simbola sjećanja na legendarnog pjevača.
Vinko Coce preminuo je 26. listopada 2013. godine, svega pet minuta prije ponoći, u Kliničkom bolničkom centru Split. Imao je 59 godina, a njegovoj smrti prethodila je višemjesečna borba sa zdravstvenim problemima, uključujući dijabetes i povišeni krvni tlak.
Posljednji ispraćaj održan je 28. listopada na gradskom groblju u Trogiru. Simbolično, pokopan je upravo na rođendan Torcide, navijačke skupine s kojom ga je povezivala posebna ljubav prema Hajduku.
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
