Spavao je na klupi u beogradskom parku, pjevao na koljenima uz svijeću, a ugovor dobio nakon nastupa u zagrebačkoj Gradskoj kavani
Sve je okrenuo lokalni trubadur Ljubo Lučev, kojega je 16-godišnji Mišo slušao otvorenih usta. Podoknice i cure polako su istisnule nogomet. Godine 1960. na natjecanju za Prvi glas Šibenika titulu je podijelio s Mirkom Vukšićem, kasnijim gitaristom grupe Mi. Priča kaže da je umjesto nagradnog puta u Zagreb uzeo singlicu Elvisa Presleya. Pjevanje je zapravo naučio u vojsci. U beogradskoj kasarni, bježeći od desetara koji ga je maltretirao i od svakodnevnog drila, javio se u muzičku sekciju Vojničkog kluba. Pjevao je s vojnim orkestrom, ali i na civilnim plesnjacima. Oduševio ga je koncert Matta Collinsa, odnosno Karla Metikoša, a najviše su mu značili nastupi s beogradskim rockerom Milom Lojpurom na Kalemegdanu, gdje je pjevao Raya Charlesa, Elvisa, Celentana i Rickyja Nelsona. Mišo je tad bio rocker do srži.
Nakon vojske vratio se u Šibenik, koji je imao plesnjake i sastave poput Magneta i Mjesečara, a nakratko je pjevao i s njima. Znajući da grad nakon sezone tone u zimsko sivilo, u rujnu 1963. ponovno je otišao u Beograd. Prve dvije noći spavao je na klupi u parku kraj Jugoslovenskog dramskog pozorišta.
U posuđenom smokingu otišao je na audiciju u “Kristal bar”. Legenda kaže da je upravitelja oduševio pjevajući na koljenima, uz upaljenu svijeću i vrišteći poput Tonyja Dallare. Posao ipak nije dobio jer je bar već imao stalnog pjevača. Kad je shvatio da u Beogradu od ploče neće biti ništa, otišao je u Zagreb. U jesen 1964. improvizirano je zapjevao u Gradskoj kavani, a urednik Jugotona Pero Gotovac odmah mu je ponudio ugovor. Kako je tad bilo pravilo da se snimi obrada svjetskog hita, Mišo je odabrao “I Can’t Stop Loving You” svog idola Raya Charlesa kao “Ne mogu prestati da te volim”. Na B strani bila je Dallarina “Tu che sei di primavera”, u prepjevu Ivice Krajača “Ti si bila dio svijeta”. Ploča je dobro prošla i otvorila mu vrata estrade.
Na Gotovčevu ovitku tog prvog singla stoji da mu je glas pomalo opor i sirov, sa specifičnim šarmom, te da je riječ o pjevaču “pod stranim utjecajem”. Jugotonu je to možda bila mana, ali upravo ga je to odvojilo od uglađenih šlageraša. Rani prepjevi Bobbyja Sola (“Kad plačeš i kad se smiješ”), “San Francisca” Scotta McKenzieja s Crvenim koraljima i “If I Only Have Time” (“Da je duži moj dan”) i danas su vrh njegove diskografije. Glazbeni urednik Siniša Škarica nazvao ga je prvim domaćim belterom. Debi na splitskim Melodijama Jadrana u ljeto 1965. bio je razočaranje. Pjevao je tri pjesme, jednu sam i dvije u duetima s Terezom Kesovijom i Anicom Zubović.
- Pjevao sam... tako, tako. Nisam dobro naučio tekst, malo me povukla slava pa su Tereza i Anica izvlačile što se izvući moglo. Ponašao sam se - neozbiljno. Dok su drugi probali, ja sam se kupao, sjedio na plaži... - priznao je kasnije.
Snimao je dalje. Na “Zagrebu 67” pjevao je Mihaljinčevu “Budi takva kakvu te želim”, a godinu kasnije u Opatiji u duetu s Gabi Novak Kalogjerinu “Tražim”. Proboj je došao 1969. na “Vašem šlageru sezone” s Novkovićevom “Više se nećeš vratiti”. Dobio je prvu nagradu publike, a singl je prodan u više od 200.000 primjeraka. Zvijezda je bila rođena, a s Đorđem Novkovićem počela je jedna od najuspješnijih suradnji domaće estrade. Novković, klavijaturist Indexa i Pro Arta, s njim je kanio osvojiti ljestvice. Mišo je imao izgled, mediteranski šarm, dalmatinsku drskost i macho gard po uzoru na Toma Jonesa: raskopčana košulja i pušten glas. U teškoj prometnoj nesreći 1971. umalo je poginuo. Završio je u bolnici slomljenih nogu i zuba te ondje pustio brkove. Uz zulufe, naočale Ray Ban, zlatni lančić, tijesne hlače i raskopčana košulja postali su zaštitni znak dalmatinskog macho frajera, karike između Toma Jonesa i Burta Reynoldsa te tisuća dalmatinskih “galebova”.
Do velikog trijumfa festivali mu nisu išli. U “Opatiji 70” pjevao je “Tvoje lice”, s Novkovićevom “Idi, samo idi” pokušao se probiti do Eurosonga, nastupao je na “Pesmi leta”, “Šlageru sezone” i “Beogradskom proleću”. Pobjede nije bilo, a mediji su se pitali je li se Novkovićev adut potrošio.
- Pjesme koje Mišo interpretira ne pobjeđuju, ali postaju hitovi, a službene pobjedničke pjesme nitko više ne sluša - odgovorio je tad Novković.
Bio je u pravu. U 1969. i 1970. Mišo je prodao oko dva milijuna singlica s hitovima poput “Čemu da živim” i “Za tvoju ljubav sve bih dao”. Na “Splitu 70” bio je treći sa “Serenadom”, ali važnije je bilo što je ondje upoznao Anitu Baturinu, tinejdžersku Miss Jugoslavije. Razvod od prve supruge Ljubice i četiri godine veze prije vjenčanja u travnju 1974. bili su medijska poslastica u doba prije tabloida. Onda je došao “Split 71” i Mihaljinčeva i Britvićeva obrada pučke pjesme “Proplakat će zora”. Mišo je pokupio sve nagrade, a singl je planuo u tristotinjak tisuća primjeraka. Pjesma je, usput, dovela klape na splitsku festivalsku pozornicu, a taj trend preživio je sve promjene ukusa.
- Usuđujem se reći da sam najpopularniji jugoslavenski pjevač! Ove godine u Splitu pregazio sam i Vukova, i Kiću, i Terezu. O Arsenu neću da govorim jer njega više i ne ubrajam isključivo u pjevače. Arsen je pjesnik i autor - rekao je tad Mišo.
Kritika je dvojicu Šibenčana držala suprotnim polovima, ali su se uzajamno cijenili. Arsen je o Miši duhovito rekao da mu je karizma “neokaljana talentom”, ali i da je Mišo najdraži pjevač njegove majke Veronike. Godine 2013. snimili su Arsenovu “Mi smo lišće iste grane”. Za razliku od Olivera i Arsena, Mišo je bio zvijezda po mjeri masa: megastar, a opet dečko iz susjedstva. Na sceni nije trebao ni politiku ni domoljubni patos da bi publiku držao na kratkoj uzici.
Splićani i Mišo voljeli su se javno, ali znale su sijevnuti iskre. Šuškalo se da ga je razljutilo što publika na Prokurativama nije nagradila Mihaljinčevu “Odvest ću te na vjenčanje”, što se čitalo kao poruka o vezi s Anitom. Nezadovoljan i Jugotonom, prešao je u novu diskografsku kuću Suzy. Hitovi su se nizali i ondje: “Još i danas teku suze jedne žene”, “Drugi joj raspliće kosu a ja je volim”, “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim”, “Zalij to cvijeće suzama sreće”... Izašli su albumi “Portret” iz 1973. s “Bijelom lađom”, plodom suradnje s Runjićem, “Mi smo se voljeli” i “Oj ti dušo duše moje” iz 1974., s dalmatinskim tradicionalima u obradama Dušana Šarca. Jugotonu se vratio 1977. albumom “Ovo je naša noć”.
U sedamdesetima i osamdesetima bio je sinonim za uspjeh. Žena mu je bila plavokosa misica, vozio je Citroënovu “Žabu”, pušio crveno-zlatni Dunhill, bio na ti s moćnim političarima i nogometašima. Okušao se i kao glumac u filmu “Poslijepodne jednog fazana” uz Radu Šerbedžiju. Kad je Valencia 1981. izbacila Hajduk iz Kupa UEFA, nakon 5-1 u Španjolskoj i 4-1 na Poljudu, bijesni navijači okupili su se pred svlačionicom gostiju.
- Tad sam se ja pojavio. Masa se iznenada smirila, ljudi su mi počeli prilaziti. Našao sam se na ramenima navijača koji su me nosili kroz Split - prepričao je Mišo.
On je mogao ono što se drugima ne bi oprostilo: bio je fanatični hajdukovac, a s Draganom Džajićem i pola prve postave Crvene zvezde je prijateljevao, dok su mu oni redovito dolazili na koncerte u Beogradu.
Medije je obišla priča koju je sam ispričao Poletu u siječnju 1985. Na turneji u Kanadi glazbenici su ga upozorili da s dvoranom u Calgaryju nešto nije u redu: na zidu su visjele slike Pavelića i Stepinca. Mišo je organizatore pitao koliko mu je honorar te večeri, 500 dolara, milijun ili njegov život, i tražio da slike skinu.
- Mi se ne bojimo Pavelića. Ako ti se Pavelić sviđa, stavi si ga na čelo, ali mene ne možeš kupiti - rekao je jednom od njih.
Druga polovina osamdesetih pripadala je samo njemu. Od 1984. nizao je “Dalmatinca”, album najvećih hitova “Ostala si uvijek ista”, pa “Ja nemam više razloga da živim”, “Ti si pjesma moje duše”, “Odavno više ne plačem zbog tebe”, “Svi pjevaju, ja ne čujem”, “Poljubi zemlju”, “Malo mi je jedan život s tobom”, “Sutra mi sude” i “Samo nas nebo rastavit može”. Punio je dvorane od Skoplja do ljubljanskog Tivolija.
U beogradskom Sava centru krajem desetljeća imao je desetak bisova, poklonila mu se cijela momčad Crvene zvezde, a Oliver Mandić na koljenima mu je ljubio ruku. U prvom redu sjedio je diplomatski kor.
- Došla je nova generacija, bez predrasuda. Ona zna što je iskreno, pošteno. Jer, kod mene je sve prirodno, bez prevare - rekao je Petru Lukoviću.
Na pragu devedesetih sve se okrenulo. Emigranti mu nisu zaboravili Calgary, a u predizbornim intervjuima zakačio je Tuđmana i HDZ te rekao da će napustiti zemlju ako HDZ pobijedi. Nova vlast držala ga je “Jugoslavenčinom” i gurnula u zapećak. Djelomičnu rehabilitaciju donijela mu je “Moja domovina” s Band Aidom.
Onda je 1992. poginuo njegov jedini sin Edi. Mišo i danas vjeruje da je ubijen u nerazjašnjenim okolnostima. Uslijedio je krah braka s Anitom, a 14. siječnja 1999. i pokušaj samoubojstva. Kad je ponovno počeo davati intervjue, bio je isti stari Mišo: drzak, jezičav i bahat prema kolegama. Severinu je nazvao osrednjom pjevačicom, a “Štiklu” najgorim tekstom ikad. Publiku to nije razljutilo jer je takve izjave davao cijeli život.
Danas ga štuju i Torcida i klinci koji slušaju TBF, Vojka V i Hladno pivo, ali i stara publika kojoj je “Proplakat će zora” najbolje što su Prokurative ikad dale.
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
