Od dostave paketa i traženja tartufa do pozornice i glazbene karijere. Mateo Pilat nije odustao od svog cilja
I ovoga puta iza pjesme stoji provjereni autorski tim - Ines Prajo i Arjana Kunštek, koje potpisuju glazbu i tekst, dok je za produkciju zaslužan Ivan Popeskić. Pjesmu prati dinamičan videospot u produkciji CroRec Video.
„Čim sam je čuo, pjesma je izazvala u meni neku snagu i ples te moram priznati da sam baš beskrajno uživao u snimanju“, kaže Mateo, kojemu je posebno zanimljiva dvojnost osjećaja koje pjesma opisuje.
„Postoje sile koje ne možemo objasniti ni kontrolirati, koje nas istodobno privlače i plaše, ali im se unatoč svemu prepuštamo. Upravo me ta dvojnost najviše privlači u ovoj pjesmi, činjenica da nas ono najljepše ponekad može i najviše uzdrmati“, dodaje Mateo.
Iza glazbenih izdanja i nastupa krije se i put koji nije uvijek bio jednostavan. U razgovoru Mateo otkriva kako je financirao svoju karijeru, zašto se nakon dvije godine života u Zagrebu vratio u Istru, što je naučio kroz glazbena natjecanja i zašto uspjeh danas mjeri drukčije nego na početku.
Glazba je odmalena bila vaš cilj. Je li bilo trenutaka kada ste pomislili da biste trebali odabrati neki drugi put?
Oduvijek sam znao da se želim baviti glazbom. To nikada nije bila samo dječačka želja koju sam s vremenom prerastao, nego nešto što je raslo zajedno sa mnom. Naravno, između dječaka koji sanja o pozornici i odraslog čovjeka koji pokušava izgraditi glazbenu karijeru postoji puno života, rada i odricanja.
Radio sam razne poslove kako bih mogao samostalno financirati svoj glazbeni put. Bio sam kontrolor parkinga, radio u vinogradu i tiskari, dostavljao pakete, čak i tražio tartufe po šumi. Zanimljivo je bilo vidjeti izraze lica ljudi kojima bih dostavio paket, a na licu im se vidjelo da se pitaju: „Što, nisi ti onaj pjevač?“
Bilo je svakakvih situacija, ali svaki sam posao radio predano i iz svakoga nešto naučio. Uvijek sam znao što mi je cilj, a to je glazba. Danas mi je posebno drago što sam ostao vjeran toj svojoj prvoj velikoj ljubavi.
Puno sam naučio ne samo o poslu nego i o sebi. Shvatio sam da nije dovoljno imati talent ili jako nešto željeti. Treba znati raditi, biti strpljiv, ostati dosljedan sebi i prihvatiti da se stvari neće uvijek dogoditi onda kada smo ih zamislili.
Koliko su roditelji utjecali na vaš odnos prema poslu i životu?
Jasno je da neke stvari koje nam roditelji govore i kojima nas uče počnemo istinski razumijevati tek kada malo odrastemo. Trebalo mi je vremena da shvatim koliko su mi zapravo dali i koliko su me oblikovali.
Danas sam posebno zahvalan na radnim navikama i vrijednostima koje su mi usadili. Poštenje, odgovornost, disciplina i odnos prema drugim ljudima stvari su koje nastojim nositi sa sobom u svemu što radim.
Roditelji su nas odgajali u vjerskom duhu. Svake nedjelje išli smo na misu, neovisno o izlasku ili mamurluku dan prije. Uvijek su bili otvoreni za moje ideje i nikada mi nisu nametali svoje odluke niti se miješali u izbor pjesama ili stil odijevanja. Vozili su me gdje god je trebalo i na tome sam im iznimno zahvalan.
Majka je snažna, emotivno otporna osoba koja bi sve učinila za druge, dok je tata povučen, empatičan i potpuna suprotnost njezinu karakteru. Upravo su zato i svojevrsni ying i yang. Tu su i moje tri starije sestre, koje su mi bezuvjetna podrška cijeli život. Danas su roditelji u mirovini, a njihova je najveća radost kada se svake nedjelje svi okupimo na ručku.
Ja sam sin, brat, ujak, prijatelj, partner i veliki zaljubljenik u život. Volim more, svoju Istru, dobra druženja, kuhanje i male svakodnevne stvari koje nas često najviše usrećuju. U slobodno vrijeme crtam, fotografiram i uživam u kuhanju, pogotovo kada je kuća puna ljudi.
Kada želim impresionirati društvo svojim kulinarskim umijećem, uglavnom pripremam rižoto ili svoju pizzu po tajnom receptu. Ne šalim se kada kažem da radim najbolju pizzu na svijetu. Čak sam išao i na tečaj, toliko o tome.
Živjeli ste dvije godine u Zagrebu, a onda ste se vratili u Istru. Što vam je nedostajalo?
Nakon dvije godine života u Zagrebu shvatio sam da mi život u većem gradu jednostavno ne odgovara. I dalje volim povremeno otići tamo, pogotovo kada zbog posla moram doći na nekoliko dana. Nekad mi baš godi gradski šušur, dinamika i osjećaj da se stalno nešto događa.
Ali što sam stariji, sve više cijenim mir, sporiji ritam života i ono što imam u Istri. Zato sam se i vratio. Ovdje se osjećam najbolje, ovo je moj dom i ovdje najviše uživam. A istarski zrak ipak je nešto posebno, to je teško opisati nekome tko ga ne osjeća svakodnevno.
U Zagrebu mi ponekad nedostaje istarska opuštenost i mir, a kada sam u Istri, dobro mi dođe malo gradske energije. Ipak, na kraju se uvijek najradije vraćam kući.
Od dječjih festivala do The Voicea, godinama ste nastupali pred žirijima i publikom. Koliko vas je to iskustvo promijenilo?
Od dječjih festivala do The Voicea praktički sam odmalena bio u svijetu glazbenih natjecanja. To je posebno iskustvo jer istodobno radiš ono što najviše voliš, ali si neprestano izložen procjenama drugih ljudi.
Kada si mlad, svaki nastup, ocjena i komentar mogu ti se činiti puno važnijima nego što zapravo jesu. S vremenom sam shvatio koliko toga ovisi o meni, mojoj pripremi, radu i odnosu prema glazbi, ali i koliko toga jednostavno ne mogu kontrolirati. Možeš dati sve od sebe, a rezultat ipak neće uvijek biti onakav kakav si priželjkivao.
To me naučilo da se manje uspoređujem s drugima, a više slušam sebe. Danas mi je puno važnije stati na pozornicu i znati da sam bio iskren u onome što sam otpjevao nego razmišljati jesam li ispunio svačija očekivanja.
Nagrade i neuspjesi na festivalima nikada me nisu demotivirali. Smatram da nagrade nisu uvijek mjerilo kvalitete izvođača ili pjesme. Volim dobru kritiku, pogotovo ako je argumentirana. Od svojih autorica kroz godine sam navikao na kritike jer su oduvijek željele da dam više i najbolje što mogu, svjesne mojih mogućnosti.
Puno jednostavnije nego prije. Uspjeh mi je kada čujem da netko pjevuši moju pjesmu, kada ljudi dođu na koncert i odu kući s osmijehom, lijepim uspomenama i emocijom koju su ponijeli sa sobom. To mi vrijedi više od bilo kakvih brojki i priznanja.
Trenutačno radim na novom albumu i iskreno se veselim svakom novom ulasku u studio jer svaki put nastane nešto novo i posebno. Veseli me istraživati nove emocije, melodije i priče koje mogu prenijeti kroz pjesme.
Volio bih da ljudi kroz nove pjesme upoznaju još jednu stranu mene, onu iskrenu i osobnu, jer vjerujem da se publika najviše povezuje upravo s pjesmama u kojima se može prepoznati.
Želim stvarati glazbu koja će ljude dirnuti, razveseliti, podsjetiti ih na neke njihove trenutke i kojoj će se vraćati i nakon dugo vremena. Na kraju, najljepše je kada pjesma prestane biti samo moja i postane dio nečijeg života.
Što biste poručili dječaku koji je prvi put stao na festivalsku pozornicu?
Da uživa u svakom trenutku, da vjeruje u sebe i da se ne boji onoga što ga čeka. Bit će lijepih i teških trenutaka, ali zbog njih se ne smije prestati baviti onime što voli. I najvažnije, da nikada ne zaboravi zašto je počeo pjevati, a to je zbog ljubavi prema glazbi.
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show