Od prvih nastupa u rodnim Vinkovcima do statusa jednog od najvažnijih hrvatskih rock glazbenika, Goran Bare prošao je životni put ispunjen velikim uspjesima, osobnim tragedijama i borbom s ovisnošću.
Rođen je 16. kolovoza 1965. godine u Vinkovcima, u skromnoj radničkoj obitelji, kao drugo dijete svojih roditelja. Odrastao je uz šest godina stariju sestru, a djetinjstvo je provodio na vinkovačkim ulicama. Roditelji su mnogo radili kako bi osigurali egzistenciju obitelji, pa je Bare odmalena razvijao samostalnost. Iako je u osnovnoj školi bio odličan učenik, s ulaskom u tinejdžerske godine sve ga je manje zanimalo formalno obrazovanje. Njegovu je pozornost u potpunosti zaokupila glazba.
Presudan trenutak dogodio se kada je kao dvanaestogodišnjak pogledao snimku koncerta Rolling Stonesa u Parizu. Energija Micka Jaggera i njegovih kolega toliko ga je fascinirala da je odlučio kako se i sam želi baviti glazbom. Na sestrinom gramofonu neumorno je slušao ploče Rolling Stonesa i Beatlesa, upijajući zvukove koji će kasnije snažno utjecati na njegov glazbeni ukus i autorski izričaj.
Već s dvanaest godina počeo je okupljati prve školske bendove i nastupati pred vršnjacima. Nije ga privlačila samo glazba nego i mogućnost da na pozornici izrazi ono što u svakodnevnom životu nije mogao ili nije znao izgovoriti. Tijekom sljedećih godina nastupao je s različitim lokalnim sastavima, postupno razvijajući karakterističan scenski nastup.
Godine 1980., kada je imao petnaest godina, s prijateljem Marinom Pokrovcem osnovao je sastav neobičnog imena Duo debili. Njihov nastup u vinkovačkom Domu omladine pred približno tisuću ljudi bio je prvi veliki koncert u Baretovu životu. Pokrovac će kasnije postati jedan od ključnih članova prve postave Majki, a njihovo prijateljstvo obilježit će početke jedne od najvažnijih priča hrvatskog rocka.
Između 1980. i 1984. Bare je nastavio nastupati po Vinkovcima i okolici, upoznavati lokalnu glazbenu scenu i razvijati vlastiti stil. Istodobno je počelo razdoblje eksperimentiranja s drogama, koje će s vremenom prerasti u ozbiljnu ovisnost i snažno utjecati na njegov privatni i profesionalni život.
Krajem 1984. godine Bare je s prijateljima Marinom Pokrovcem, Nedjeljkom Ivkovićem, Željkom Mikulićem i Goranom Dujmićem osnovao Majke. Bend je nastao u Vinkovcima, gradu koji je u to vrijeme imao živu i kreativnu alternativnu glazbenu scenu. Njihova glazba bila je spoj garažnog rocka, punka, bluesa i sirove energije, a od samih početaka bilo je jasno da se ne namjeravaju prilagođavati tadašnjim komercijalnim trendovima.
Prvi nastupi i studijske snimke privukli su pozornost alternativne publike, a pjesme su postupno pronalazile put i do radijskih postaja. Važan trenutak dogodio se 1986. godine, kada su Majke nastupile u zagrebačkom Lapidariju i beogradskoj Akademiji. Ondje ih je zapazio nezavisni izdavač Zdenko Franjić, jedan od najvažnijih promotora tadašnje alternativne scene, koji im je ponudio suradnju.
Već 1987. godine snimili su promotivni materijal s četrnaest pjesama pod nazivom „Majke zauvijek“, objavljen za Franjićevu nezavisnu etiketu „Slušaj najglasnije“. Dvije godine kasnije pojavili su se i na kultnoj kompilaciji „Bombardiranje New Yorka“, koja je okupljala zanimljiva imena domaće underground scene.
Ipak, upravo u trenutku kada su Majke počele graditi ozbiljniju karijeru, dogodila se tragedija koja je duboko pogodila Bareta. U prometnoj nesreći 1989. godine poginuli su njegovi bliski prijatelji, među kojima i gitarist Marin Pokrovac. Gubitak ljudi s kojima je dijelio mladost i glazbene snove ostavio je snažne posljedice. Bare se nakon toga preselio iz Vinkovaca u Zagreb, a njegova borba s heroinskom ovisnošću postajala je sve teža.
No, početak Domovinskog rata prekinuo je daljnji razvoj izvorne postave. Članovi su se razišli, a originalne Majke više nikada nisu ponovno nastupile u istom sastavu. Bare je kasnije upravo tu prvu postavu često izdvajao kao posebno važnu u svojem životu.
Nakon raspada prve postave Bare nije odustao od glazbe. Godine 1991. pod umjetničkim imenom Hali Gali Halid snimio je samostalni materijal koji je predstavljao neobičnu kombinaciju garažnog rocka, psihodelije i novokomponirane narodne glazbe. Bio je to provokativan i pomalo satiričan projekt, kojim je pokazao da se ne boji eksperimentiranja ni poigravanja glazbenim žanrovima. Pjesme su se pojavile na izdanjima „Vo-zdra“ i „Samo za tebe“.
Već 1992. godine odlučio je ponovno okupiti Majke. Uz njega je ostao bubnjar Željko Mikulić, poznat pod nadimkom Korozija, a pridružili su im se novi glazbenici, među kojima Zoran Čalić i Jurica Nižić. U novoj postavi bend je snimio drugi studijski album „Razdor“, koji je dodatno učvrstio njihov status na domaćoj rock sceni.
Pjesme poput „Budi ponosan“, „Krvarim od dosade“ i „Mršavi pas“ pokazale su da Majke nisu izgubile ništa od svoje izvorne energije. Naprotiv, njihova je glazba postajala zrelija, mračnija i emocionalno intenzivnija.
Dvije godine kasnije, 1994., uslijedio je album „Milost“, kojim su nastavili razvijati svoj prepoznatljivi zvuk. Sredinom devedesetih Majke su postale jedno od najvažnijih imena hrvatskog rocka, a Bare se nametnuo kao frontmen čija je pojava na pozornici izazivala snažne reakcije publike.
Posebno važan trenutak dogodio se 1996. godine, kada su objavili album „Vrijeme je da se krene“. Istoimena pjesma postala je jedan od njihovih zaštitnih znakova, a album je potvrdio da Majke mogu stvarati glazbu koja istodobno ima snažan autorski identitet i dopire do široke publike.
Godinu kasnije objavljen je koncertni album „Život uživo“, koji je dokumentirao energiju njihovih nastupa, dok je 1998. stigao „Put do srca sunca“. Tijekom tog razdoblja Bare i Majke nizali su koncerte, mijenjali postave i prolazili kroz brojne unutarnje krize, ali su zadržavali vjernu publiku.
Njihove pjesme nisu bile samo klasične rock skladbe. U njima su se prepoznavali ljudi koji su prolazili kroz razočaranja, osobne gubitke, ljubavne brodolome i teške životne odluke. Upravo je ta emocionalna iskrenost postala jedno od najvažnijih obilježja Baretova stvaralaštva.
Dok je s Majkama gradio sve uspješniju karijeru, Bare je u privatnom životu prolazio kroz iznimno teška razdoblja. Njegova dugogodišnja djevojka Mirjana postala mu je supruga 1993. godine, a u studenome 1994. dobili su sina Mirana.
Rođenje sina bilo je jedan od najsretnijih trenutaka njegova života. Bare je u tom razdoblju ponovno pokušao pobijediti ovisnost o heroinu, a tijekom 1995. uspio je završiti liječenje. Činilo se da bi obiteljski život mogao označiti početak mirnijeg poglavlja.
Međutim, 2. prosinca 1995. dogodila se tragedija koja ga je trajno obilježila. Njegova supruga Mirjana preminula je od predoziranja heroinom. Njihov sin imao je tek nešto više od godinu dana.
Gubitak supruge bio je jedan od najtežih udaraca u Baretovu životu. Nakon njezine smrti ponovno je potonuo u ovisnost, a odnos s drogom i alkoholom tijekom sljedećih godina postao je jedna od središnjih tema njegovih javnih istupa. O svojim problemima govorio je otvoreno, često bez pokušaja uljepšavanja vlastite prošlosti.
Sin Miran odrastao je uz baku i djeda u Vinkovcima, a odnos s ocem godinama je bio složen. Bare je u intervjuima priznavao da mu je žao zbog vremena koje nisu proveli zajedno i da želi izgraditi bolji odnos sa sinom. Miran se kasnije posvetio obrazovanju te završio dva fakulteta, što je također privuklo pozornost javnosti.
U lipnju 1997. Bare je upoznao Tamaru Baričević, koja mu je pružila podršku tijekom novog pokušaja liječenja. Vjenčali su se 2000. godine, no brak nije potrajao. Razveli su se 2009., a Bare je kasnije otvoreno govorio o razlozima njihova razlaza i vlastitim pogreškama.
Njegov privatni život tijekom godina često je bio tema medija, ali iza javnih kontroverzi nalazila se dugotrajna borba s ovisnošću, gubicima i pokušajima da pronađe stabilnost.
Krajem devedesetih Bare je odlučio otvoriti novo poglavlje svoje karijere. Nakon godina provedenih s Majkama, 1999. godine krenuo je samostalnim putem, a ubrzo je počeo nastupati s pratećim sastavom Plaćenici.
Snimanje njegova prvog samostalnog albuma „Izgubljen i nađen“ započelo je 2000. godine. Album je pokazao drukčiju stranu Baretova glazbenog identiteta. Iako su rock i blues ostali temelj njegova stvaralaštva, pjesme su dobile osobniji, introspektivniji karakter.
Posebno se istaknula pjesma „Put ka sreći“, koja je s vremenom postala jedna od njegovih najpoznatijih skladbi. U njoj je Bare na prepoznatljiv način progovorio o ljudskoj potrebi za pronalaskom mira, smisla i sreće. Album „Izgubljen i nađen“ osvojio je Porin za najbolji rock album.
S Plaćenicima je nastavio koncertno djelovati sve do kraja 2002. godine, kada su snimili album „7“. Na tom izdanju još je izraženije istraživao blues, soul i country, odmičući se od garažnog zvuka kojim se proslavio tijekom osamdesetih i devedesetih.
Godine 2006. objavio je i samostalni album „Srce“. Premda nije postigao uspjeh usporediv s nekim ranijim izdanjima, dodatno je proširio njegovu diskografiju i pokazao da Bare ne želi ostati zarobljen u jednom glazbenom izrazu.
Nakon gotovo osam godina stanke, 2007. godine ponovno su se okupile Majke. Bare je uz glazbenike poznate pod nadimcima Kilmister, Zoki i Kruno te bubnjara Alena Tibljaša pripremio veliki povratnički koncert, kojim je započelo novo razdoblje u povijesti benda.
Publika je ponovno dobila priliku slušati pjesme koje su obilježile prethodna desetljeća, a Majke su nastavile nastupati diljem Hrvatske i regije. Godine 2008. objavile su koncertni album „Unplugged“, koji je njihove poznate skladbe predstavio u akustičnijem i intimnijem izdanju.
Ipak, najveći uspjeh novog razdoblja stigao je 2011. godine s albumom „Teške boje“. Bio je to jedan od najvažnijih trenutaka Baretove karijere i izdanje koje je Majke ponovno dovelo u središte hrvatske glazbene scene.
Naslovna pjesma „Teške boje“ postala je veliki hit, a njezina emocionalna snaga, upečatljivi stihovi i karakteristična Baretova interpretacija osvojili su publiku i kritiku. Album je donio snažan, moderan rock zvuk, ali je istodobno zadržao sve ono po čemu su Majke bile prepoznatljive od samih početaka.
Na dodjeli Porina 2012. godine Goran Bare i Majke ostvarili su jedan od najvećih uspjeha u svojoj karijeri. Bili su nominirani u čak jedanaest kategorija, a osvojili su šest nagrada, među ostalim za najbolji album rock glazbe, pjesmu godine, hit godine, najbolju izvedbu grupe s vokalom, najbolji aranžman i najbolji videospot.
Taj uspjeh potvrdio je Bareta kao jednog od najvažnijih domaćih rock autora, a Majke su ponovno postale jedan od najtraženijih koncertnih sastava.
Nakon velikog uspjeha „Teških boja“, očekivanja od sljedećeg studijskog izdanja bila su iznimno velika. Bare nije želio ponavljati već ostvareno, a poznato je da je tijekom rada na novom materijalu bio izrazito kritičan prema vlastitim pjesmama.
U jednom je trenutku čak odustao od gotovo dovršenog albuma jer je smatrao da previše nalikuje prethodniku. Umjesto objavljivanja materijala kojim nije bio zadovoljan, odlučio je krenuti u drugom smjeru.
Krajem 2016. objavio je singl „Osvijesti me“, koji je najavio novo razdoblje stvaralaštva. Dvije godine kasnije, 2018., Majke su predstavile studijski album „Nuspojave“, sastavljen od sedam pjesama.
Album je donio nešto drukčiji pristup rock glazbi, s naglašenim utjecajima psihodelije, krautrocka i eksperimentalnog zvuka. Bare je kao inspiraciju spominjao Davida Bowieja i Iggyja Popa.
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
Izvor: 24sata Show
